Zašto se verovanje u Boga ne tretira kao najobičnija ludost?

0
93
Zašto se verovanje u Boga ne tretira kao najobičnija ludost?

Kada bi vam odrasla osoba prišla i izjavila da razgovara ili barem pokušava da komunicira sa nevidljivim bićem koje upravlja svemirom, verovatno biste pokušali što pre da pronađete izlaz i pristojno napustiti prostoriju. Da ta ista osoba izjavi da želi da upravlja vašim životom ili barem nekim njegovim aspektima, verovatno biste učinili isto. Samo, ovoga puta verovatno brže. Ipak, takve stvari se neprestano događaju. Na primer, verovanje u Boga.

Da li ateizam zaista predstavlja neverovanje u Boga?

Politika i religija oduvek idu ruku pod ruku. Mnogi političari i predsednici, uprkos odvojenosti države i crkve, uvek naglašavaju svoje verovanje u Boga, kako bi privukli glasače. To je bio slučaj i sa Donaldom Trampom, iako bismo ga po malo čemu mogli nazvati tradicionalnim predsednikom i vernikom.

Ako pričaš sa Bogom, religiozan si. Ako Bog priča s tobom, psihotičan si.

čovek u crkvi, verovanje u Boga
verovanje u Boga je u redu, teorije zavere nisu

Din Barnet, doktor neurologije, pozabavio se ovom temom. U tekstu napisanom za The Guardian se osvrnuo na nedoslednost medija koji su Trampa često nazivali ludakom. Ali ne i u slučaju kada je izjavio da je predstavnik svemogućeg, nevidljivog božanstva koje je svet stvorilo za šest dana. Njegov potez je, u tom slučaju, opisan kao cinično podilaženje.

Ako pričaš sa Bogom, religiozan si. Ako Bog priča s tobom, psihotičan si, rekao je dr. Haus u popularnoj televizijskoj seriji. Ova i slične izjave imaju nameru da naglase dvostruke aršine. Prvi se primenjuju u slučaju prihvatanja nečijih verskih uverenja, dok u isto vreme slične, naučno neutemeljene tvrdnje smatramo znakom psihičkih smetnji. Dr Barnet tvrdi da postoji razlog za ovu i ovakvu nedoslednost.

Šta je psihoza?

Psihoza se definiše kao gubljenje dodira sa stvarnošću, a manifestuje se na različite načine. I zapravo je uznemirujuće uobičajena. Naši kompleksni mozgovi su osetljivi na niz unutrašnjih poremećaja, od psihičkih do fizičkih bolesti. Štaviše, toliko su osetljivi da psihozu nazivamo i dijagnozom isključivanja jer prvo moramo isključiti niz drugih problema pre nego što uopšte možemo dijagnostikovati psihozu.

Psihoza se najčešće manifestuje kroz halucinacije (lažna percepcija da nešto što ne postoji zapravo postoji) i deluzijski poremećaj (iluzije, verovanje u nešto što nije istina).

Halucinacije mogu biti jednostavne. Na primer, neko uporno tvrdi da medved u prostoriji želi pomfrit. Dovoljno je osvrnuti se oko sebe i proveriti da li se u sobi zaista nalazi brbljivi medved. U slučaju da medveda nema, osoba verovatno halucinira.

Sa druge strane, iluzije su malo kompleksnije.

verovanje u Boga

Iluzije su malo komplikovanije jer se ne radi se o onome što neko vidi, već o onome u šta veruje.

Kod ljubomornog podtipa iluzionista, bolesnik misli da mu je bračni drug ili ljubavnik neveran. Kod proganjajućeg podtipa, bolesnik misli da se protiv njega spletkari i da ga netko špijunira, maltretira ili zlostavlja.

Iluzije je izuzetno teško pobiti argumentima, bez obzira na snagu dokaza. To je verovatno jedan od ključnih razloga zašto psihotičnu osobu koja veruje da je prate nikada nećete razuveriti. Dok vi vidite starca koji šeta psa, oni vide vladinog špijuna. Ako dopustite da vas uvuku u raspravu, do kraja prepirke će verovatno zaključiti da i vi radite za “njih”.

Zašto je verovanje u Boga u redu, a ostale iluzije nisu?

verovanje u boga je jedina dozvoljena iluzija
verovanje u boga je jedina dozvoljena iluzija

Dr sa početka priče se pita zašto verska uverenja ne tretiramo na isti način kao i druge iluzije. Vernici su takođe skloni pružanju otpora kada njihova uverenja dovedete u pitanje.

Verovati da na nebu postoji svemoguća očinska figura koja posmatra i osuđuje sve što radite ili da će se njegov sin, koji je umro pre više od 2000 godina, vratiti svakog trena, nije ništa manje suluda od mračnih vladinih sila koje prate svaki vaš korak. Štaviše, ovo drugo daleko je verovatnije od ovog prvog.

Stoga, zašto smo popustljiviji u slučaju vere?

Barnet objašnjava da iluzije stvaraju anomalije u ljudskom mozgu. Preciznije, anomalije u delu mozga koji tumači šta se događa i šta bi trebalo da se dogodi. Mozak po pravilu održava mentalni model toga kako bi svet trebao da funkcioniše, na osnovu iskustva. Uverenja, iskustva, očekivanja, pretpostavke, kalkulacije, sve to je kombinovano u generalnom shvatanju toga kako stvari funkcionišu. Tako znamo šta da očekujemo ako stavimo ruku na vruću ringlu, bez potrebe da svaki puta iznova prolazimo kroz proces razumevanja što se događa. Na svu sreću, mozak je dobar što se filtriranja nepotrebnih informacija tiče. Iluzije su ono što se događa kad ovaj sistem prestane da funkcioniše.

Bitno je ko razgovara sa Bogom

Barnet tvrdi da je problem u tome da naš mozak ne dolazi sa ovaj svet sa iskustvom. To je nešto što postepeno izgrađujemo tokom vremena i temeljimo naša znanja na životnom iskustvu i edukaciji.

Stoga, ako ste odgojeni u sredini u kojoj se veruje da na nebu postoji Bog ili da je zemlja ravna ploča ili da svetom upravljaju bogovi sa šest ruku nema razloga da i vi u to ne verujete. Ništa što svakodnevno doživljavate ne pobija tu tvrdnju pa je i vaš mentalni model sveta u skladu s time.

To je razlog zašto se deluzijski poremećaji dijagnostikuju samo u slučajevima kada iluzije nisu u skladu sa postojećim sistemom verovanja. Ako vernik u crkvi priča sa Bogom, to je sasvim normalno ponašanje. Ako isto to, tokom poslovnog sastanka, učini ateista, verovatno ima psihičkih problema. No, ako obojica započnu tiradu o tome da će svet nestati za 30 minuta zbog ljutih letećih žaba koje žive na Suncu – obojica imaju ozbiljnih problema.

Osim ako i to ne postoji u Bibliji.

Izvor: Index.hr