Search for content, post, videos

Milisav S. Popović – Duševna oluja

Duševna oluja…

Pismo za budale, tražili smo pa bismo sad trebali i da gledamo
Tehnički – počela je. Suštinski – osjeća se. Rasula se posvuda, usula svuda… U kostima je. Formalno nije prepoznata… ali, posjeduje ime. Aldijanin čvor. Teorija problematizovana u više navrata, ali nijednom – pazite, nijednom potpuno odbačena. Nikada sasvim poništena. Izdržala je udarce malјem i zataškavanje – da bi danas provirila iz podruma i poručila “vijeme je, sklonite se”.
Neobičnu smjelost predstavlјaće pokušaj da se o njoj dovolјno ovdje kaže – jer, bilo je onih koji nisu uspjeli u tomovima. Ali, već smo se upoznali – jedni druge naučili da čitamo – možda se snađemo u ponekim praznim redovima i dokučimo namjeru himerinog repa (ako je glava nevidlјiva). Ovo što uslijedi će biti uskakanje u voz bez kočnica, jer godinama već – zavjesa je podignuta.
* * *

Aldijanin čvor je civilizacijska promaja. Vrela, ciklična i kisjela. Pojavlјuje se jednom u nekoliko vjekova… ili dva puta u sto dvadeset godina… zapravo, nema pravila.

Usko je grlo, poput navoja iz nekoliko prstenova – kroz koje treba da se provuče svijet. Predstavlјa rešetkastu strukturu što cijedi živu tvar, što duši ne dozvolјava smiraj, dok se gulјenje ispod noktiju ne okonča. Aldijana u istom trenutku prodire svuda, obuhvati dišući svijet – bez izuzetka. U njenim ralјama je svaka individua, ma koliko moćna… ma koliko uboga bila. Ljudska silnost, njoj je nebitna. Pošast, tako neophodna, kako bi se iz nas izleglo bolјe sjutra. Ljepša budućnost iz nagriženog mesa. Iako će predstavlјati pelcer za naraštaje koji dolaze, najgore će upravo proći oni koje Aldijana zagrli i pritapše… A tu si ti, druže – sa svim svojim neprijatelјima i dragim lјudima.
Otpočinje mrzovolјom. Ne onom koja nastaje iz opravdanih razloga: zbog društvene represije, siromaštva, gladi i manjka slobode. To je neka sasvim druga priča – gdje kada se problem riješi, individui stomak dopusti da bude vedra i zdravija osoba. Aldijana je daleko ružnija rođaka. U njoj se dobro ne osjeća ni onaj koji nema razloga da bude s.eban. Sretate ih svuda: mrzovolјne kasirke, taksisiti, lјudi po društvenim mrežama sa srdžbom u prstima… trotoarci što se ne pomjeraju radi mimohoda, zli pogledi neznanaca, nevaspitani komentari sa brzih usana, vozila koja riču na kratkim relacijama… Mrzovolјa je tek prva leća petoslojnog bremena.
Nastavlјa se lošim slutnjama i nesigurnošću. Manje stručni bi podveli ovu komponentu pod anksioznu klauzulu… ne vidjevši širu sliku. Zbilјa?

Zar beba i baba mogu istovremeno anksiozni da budu?

Ovo je dublјa rupa, s lijeve strane čela… sa tankom korom da zamaskira provaliju nespokoja. Ljudi su začuđeni otkud u njima tolika količina straha i lošeg predosjećaja. Da li da im kažemo da su oni kraj rase zarad početka nekog bolјeg čovjeka? To im samo tijelo poručuje da je promjena neminovna.
Treća stanica je intimna tuga. Nesvakidašnja. Bezrazložna i hitropotezna. Plačan osjećaj da nisi naučio da budeš srećan. Neki trakast bol ispod vitog rebra što sprečava da sebi prijaš.
Četvrta faza je nezadovolјstvo mjestom i sobom. Loš ukus ambijenta i čapra… čapra koja steže iznutra. Potreba za bježanjem iz sebe – nekuda. Što se desi – nikada.
Poslednji sloj je ratoborna sujeta. Posve je normalno da ego navuče osjećaj zahtijevanog poštovanja kada čovjek postane neko ko je daleko odmakao od čučavca… i učinio nešto što gomila nije kadra. Nešto vrijedno pomena, divlјenja… priznanja, u krajnjem. Takva sujeta je izdržlјiva, pa i ima mjesta da se njen nosilac opravda. No, u doba Aldijaninih zagrlјaja, sujeta se uselјava u svakoga. Bez biranja.
Od krezubana do slinavog ojkača po birtijama. Sitnoumi zahtijevaju da im se lјubi noga. Uskodupa postaje njihova potreba da su ništa drugo do idol sa značajem vaskrsenja. Zahtijevaju klanjanje i pršte, prskaju od strogih pokreta. Nema veze što su tek slučajno okoćene larve… Aldijana im je dopustila da sami sebe slave. No, i drugi to treba da vide. Zato tako lako odlijepe, pobjesne i krenu u razračunavanje. Ubija ih pomisao da su drugima beznačajna pojava. Šamaraju grubo, jer žele da ih lјube ludo.

Vele da je bajka… ali šta ako su Heleni bili u pravu?, i da je Aldijanin čvor zbilјa potopio Atlantidu?

Za nju se vezuje toliko toga… katastrofe, ratovi, razaranja, pošasti i nagle zaraze što su meso lјuštile. Toliko pogibija, toliko neobilјeženih stratišta. Ali, imajte na umu… nakon nje, vrli svijet se rodi. Napredak je skokovit. Vjeruje se da traje tri decenije i da nečim ružnim mora da se okonča. Prije no zora zarudi.
Poslednji put su o njoj govorili kada su se desili svjetski ratovi. A stogodišnjica prvom već prolazi. Pitanje je, ako se svih pet slojeva duševne oluje po nama vidi… koliko je vremena ostalo?, i hoćemo li opstati?
Hoćeš, ako nađeš načina da sebe zaobiđeš. Skrajni se sa pozornice. Patnja od taštine je najveće smeće. Smrad koji se parfemski ovih dana rado oko vrata meće. To što čovječanstvo prolazi, ne znači da nestaje. Opstani prijatelјu… i kad zavjese padnu. Sve je ovo pozorište,  svakako si dobio kartu i mjesto za stajanje. Neka bahati nastupaju. Vidjećeš prave glumce, ali i one koji ne priznaju da cio život glume. Loše po njih… jer život bez scenarija ne dijeli uloge. A oluja stiže…

Pročitao si, učitaj se.

 
Autor:Milisav S. Popović
Milisav.me