8 načina na koje rušimo dečije granice i kako to kasnije utiče na njih

0
70
8 načina na koje rušimo dečije granice i kako to kasnije utiče na njih

Lične granice nisu bodljikava žica koju ljudi opasuju oko sebe. One su više ograda sa kapijom, da ne može svako da vam upadne u dvorište, kad god to poželi. A ona kapija, to je mesto koje otvarate vi, ukoliko želite nekoga da pustite da uđe. Svi ljudi imaju potrebu za postojanjem svoje lične ograde. Na taj način štite svoje imanje od uljeza i čuvaju ono što im je važno. Odrastajući uz odrasle i deca stvaraju svoje lične granice. Ograde, koje roditelji lako mogu srušiti. Ali, na taj način moguće je srušiti i sve što je iza ograde.

Na koji način se razvija dete čije su ograde rušene tokom odrastanja i kakva osoba postaje?

Neophodno je napraviti razliku između dečijeg uspostavljanja sopstvene autonomije i pokušaja sprovođenja sopstvene volje. Ukoliko dete ne želi da pere zube pre spavanja ili hoće da večera samo sladoled, roditeljsko odbijanje da mu to dozvole je sasvim legitimno. Ali, ukoliko dete ne želi da zagrli nekog rođaka ili da se javi vašem poznaniku na ulici, da li zaista postoji potreba da ga terate da to učini?

Problem nastaje onog trenutka kada roditelj primeti sebe u detetu. I to isključivo u onim sekvencama koje se ni samom roditelju ne dopadaju.

granice
granice
dprem.com

Mi rušimo sopstvene granice na suptilan način, ubeđeni da dete to nije percipiralo. Ljubazno razgovaramo sa nekim, a naknadno ga ogovaramo. Kažemo nešto ružno o nekome, ali nikad u oči. Deca to primete, i kada počnu da kopiraju model koji gledaju, mi počinjemo da se bunimo.

Deca nemaju dovoljno razvijenu logičnu sposobnost da naprave razliku između emotivne manipulacije, roditeljskog nesvesnog ponašanja i istine. Sve što oni vide, a radimo mi, prihvataju kao apsolutnu istinu. Kada se roditelj ponašs nelogično, iz perspektive deteta, ono prvo počinje da oseća neprijatnost. Roditelji, zbog nečega, insistiraju da dete ne reaguje kada primeti tu nelogičnost (ljubazan razgovor sa nekim koga kasnije ogovarate) i prihvataju da je nelagodan osećaj normalna pojava. A kako to, zapravo, utiče na njih? Veoma traumatično. Učimo ih da ne budu licemeri, ali za sebe pronalazimo dovoljno dobre razloge. Govorimo im da uvek kažu šta misle, ali ne poštujemo njihovo mišljenje. Učimo ih da ne treba da rade stvari koje ne žele, ali ih teramo da grle nekoga.

Dečije granice koje rušimo, a deluje traumatično na decu:

granice
decije granice nisu za rusenje
izvor: HuffPost
1. Zahtevamo od dece da fizički kontaktiraju sa nekim onda kada oni to ne žele (zagli mamu, poljubi tetku).
2. Ne dozvoljavamo im da imaju negativne emocije niti da ih iskazuju, naročito ukoliko smo okruženi ljudima koji nisu porodica (“Nećeš valjda sad da plačeš, sramota je.”)

3. Prebacivanje odgovornosti na dete za roditeljske emocije (” Mama će biti jako tužna ako ne složiš svoje cipele.”, “Ljuta sam jer nisi uradio ono što sam ti rekla.”)

4. Negativno etiketiranje ljudi iz vaše okoline sa kojima ljubazno komunicirate (“Ova komšinica je užasna.”, “Mrzim svog šefa, jer mi stalno naređuje.”)

5. Kada govorite ružno o nekome koga dete voli, a vama se ne sviđa (” Taj dečak/devojčica je baš bezobrazan.”, “Tvoj otac nikad ne sluša šta mu govorim.”)

6. Kada roditelji govore ružno o sebi (” Kako sam debela.”, “Ja sam budala i idiot.”)

7. Zahtevanje od dece da se bave sportom ili aktivnošću u kojoj ne uživaju (” Moraš na trening.”, “Zašto ja plaćam te časove violine?”)

8. Ismevanje dece, naročito pred drugima, kako nešto ne umeju da urade.

Ukoliko decu stavimo u bilo koju neprijatnu gorenavedenu situaciju i insistiramo od njih da je prihvate kao normalnu, stavljamo ih u veoma neprijatan položaj.

Položaj koji u odrasloj dobi može mnogo uticati na njih. Kroz odluke koje će donositi, partnere koje će birati, uopšte, način na koji će se ophoditi prema sebi i drugima.

Roditelji veoma često kažu da iako bi rekli ne. Jer ne žele da razočaraju nekoga, jer moraju, u nekim situacijama. Na taj način direktno i otvoreno ruše sopstvene granice pred dečijim očima. Ali se punopravno ljute kada dete ruši njihove granice. Kada neće da zagrli tetku. Ili neće da ide na časove engleskog.

Odrasli su toliko naviknuti na osećaj nelagodnosti koji nastaje kada se granice sruše, da ih ni ne primete. Onog momenta kada počnete da primećujete gde su vama porušene granice, tek tada ćete naučiti da poštujete i dečije.

Rušenje zaštitne ograde čini da se osećamo neprijatno, ogoljeno, nebezbedno. Isti taj efekat ima i na decu.

granice
rusenje ograde rusi samopouzdanje
izvor: autodo

Jedan od najtežih momenata nastupa kada treba ponovo postaviti ogradu. Izgraditi sopstvene granice koje će biti otvorene za prolaz onda kada vama bude prijatno. Bez osećaja nelagodnosti, sa zdravim osećajem da neke stvari u životu moraju biti urađene. Ali, da baš one koje su neophodne ne povređuju naš lični prostor.

Dečiji model ponašanja je kopirana verzije našeg. Kada dete vidi da jasno poštujemo svoje i njegove granice, onda će imati mnogo više i samopoštovanja i poštovanja.

Uostalom, zar ne želimo da nam ljudi čine stvari zato što žele, a ne zato što moraju?

Rad na sopstvenim granicama je neophodan deo razvoja samopoštovanja i samopouzdanja. Odnosi bi se mnogo lakše kretali kada bismo svaki put bili iskreni šta želimo, a šta ne. Naravno da tokom odrastanja trebaju da postoje zabrane u vezi stvari koje su opasne po decu. Ali, odnosi među ljudima mogu da uspeju jedino ukoliko se poštuje svačiji prostor. Iza ograde