Da li ikad dolazi ono sutra koje smo tako dugo priželjkivali?

0
58
Da li ikad dolazi ono sutra koje smo tako dugo priželjkivali?

Koje sutra?

Da život gotovo nikad nije “danas” dokaz je čitavo čovečanstvo koje živi u nekom iščekivanju. Sve je podređeno dovođenju života u neko imaginarno savršenstvo da je zaista moguće prespavati vek u pokušaju traganja za delovima mozaika. “Kompletna slika”, toliko se insistira na ovom trendu da ljudi od silnog stresa ispunjenja te slike, ponekad i bukvalno gube glavu.

sutra
bolje sutra

Koje to sutra čekamo, čemu se sve nadamo? Jedni drugima najčešće poželimo zdravlje i sreću, a ustvari stremimo potpuno drugim stvarima? Želimo stvari, bolji sistem, bolju vlast, nekakvo izreklamirano blagostanje i onda ćemo se smiriti. Što je još luđe, sebe uspemo da ubedimo da ćemo tek tada početi da živimo. Ono što donosi sklapanje delova idealne slike u životu je mnogo veći nemir nego zadovoljstvo. Imperativ – uspeti, može da bude jednako štetan kao i strah od neuspeha. Ta osećanja drže čoveka paralisanog u strahu ili u čak izopačenom optimizmu da ako uradimo i postignemo to i to, istog trenutka prelazimo u “zen” stanje života.

Ono što je takođe fenomen danas je forsiranje “pozitivnog stava”. Svi nešto insistiraju da budemo pozitivni, da izgleda da čovečanstvo ima nameru da pređe u potpunu ignoraciju. Nije moguće stalno biti pozitivan, prvenstveno jer nije prirodno, a pomalo je glupo i patetično. Biti stalno pozitivan znači nemati empatiju. Verovati u dobre ishode, s druge strane, zaista je lekovito.

I šta je to što čekamo?! Samo još… i onda… Zar to nije ceo jedan život?…

I kada deluje najdosadnije, život nam donosi neizvesnost. Ako smo zatvoreni u čauri čekanja, ne možemo proživeti trenutke koji bi zaista mogli da nam promene, ne samo dan, godinu ili život, još važnije je da nam i najmanji nadražaji nekada mogu promeniti svest. U stalnim spoznajama jedino rastemo i možemo da osetimo istinsku sreću. Zatvrorenih očiju i ponavljanjem mantri ne pomeramo se iz mesta. To prividno smiruje telo, a duh ostaje zarobljen. Treba biti otvoren ka svetu mentalno, emotivno i duhovno da bi se zaista doživela sreća. Samo tako se zaista proživljavaju iskustva. Bez nepotrebnog straha od ishoda. I bez iščekivanja ostvarenja svih ciljeva kako bismo mogli da udahnemo veliki dah života. Dovoljno je slobodno disati i misliti. I bez dileme, bezuslovno voleti.