Da li i zašto smo postali ekonomski robovi?

0
70
Da li i zašto smo postali ekonomski robovi?
da li smo postali ekonomski robovi?
da li smo postali ekonomski robovi?

Ekonomsko ropstvo ili ropstvo plata je neposredna zavisnost od zarađenog novca kako bismo preživeli. Iako nije neobično raditi da bi zaradio i od zarađenog živeo, čini se da današnja kultura, više nego ikada, propagira ekonomsku slobodu baš onda kada smo savršeno svesni da smo, i pored te slobode, postali ekonomski robovi.

Zvuči suludo, obzirom na teoriju i položaj radnika kroz istoriju.

Nedeljno radno vreme od 40 sati je nastalo kao posledica Industrijske revolucije u Britaniji, kada su radnici koji su radili od 12 do 16 sati dnevno protestvovali. Pozitivan talas protesta se preneo i preko okeana, te se i radnička klasa Amerike izborila za svojih 40 sati nedeljno.

Ovakav sistem je danas potpuno nepotreban, ali je ostao u upotrebi zbog efekta kapitalističkog društva. Nije potreban jer vam kapitalizam omogućava da zarađujete onoliko koliko radite. Hm… Postoje mnogobrojni faktori koji doprinose našem sadašnjem ekonomskom sistemu i nastavku prihvatanja 40-očasovnog radnog vremena, a tri glavna su inflacija, konzumerizam i dugovanje. Da bismo u potpunosti shvatili kako smo postali ekonomski robovi, neophodno je da razumemo šta je to inflacija i kako ona stvara dugovanje. Pojam ropstva i konzumerizma, pretpostavljamo, jasan je svima….

Inflacija

Da bismo je shvatili lako, neko mora da nam je objasni jednostavno. Kao najreprezentativniji primer kapitalističkog društva uzećemo Ameriku (a koga bi drugog). Recimo da je američkoj vladi neophodan novac za rat koji su odlučili da izazovu sledeće godine. Pitaju Federalne rezerve za kredit i oni su saglasni da kupe obveznice od vlade u iznosu traženog kredita. Zatim američka vlada štampa gomilu velikih papira na kojima piše Trezor obveznice, a Rezerve štampaju gomilu malih papira poznatijih kao novac. Razmena između vlade i rezervi (obveznice za novac) uzrokuje da vlada depozituje ovaj novi štampani novac u neku drugu banku, što za uzvrat smanjuje naknade i kamate.

I  voilà, novac je stvoren ni iz čega…

Iako se ovakvi procesi sada odvijaju elektronskim putem (svega 3% novca postoji u fizičkom obliku, ostalih 97% postoji u elektronskom), problem inflacije je da iscrpljuje vrednost valute. Vrednosti jednog dolara iz 1913.-e godine odgovara vrednost od 21-og dolara iz 2007.-e godine. To je devalvacija od 96% jedne valute od kad su Federalne rezerve osnovane. Razumno biće se ne pita kako od ovoga nastaju ekonomski robovi, već čemu služe federalne rezerve. E, tu je kvaka.

Dug

Pošto novac nastaje putem kredita, to znači da je stvoren kroz dug. Novac jednako dug, a dug iznosi novac. Dakle, što je više novca veći je dug i obrnuto. Interes igra veoma važnu ulogu u ovoj jednačini. Ako vi, kao fizičko lice, uzmete kredit od banke u obavezi ste, da pored glavnice duga, isplatite i kamatu. Ako se vratimo na primer sa početka priče i recimo da je novac pozajmljen od Federalnih rezervi, gde onda novac od kamate ide? Odgovor je nigde…

To znači da, bez obzira na sve, narod nikada neće moći da izađe iz dugova, a upravo to je ono zbog čega postajemo ekonomski robovi.

Kao igra bacanja novčića, uvek će neko da izgubi. Uvek će neko otići u stečaj da bi se platilo još više duga. I tako, dok narod tone u rupu, troškovi života rastu i preživljavanje postaje sve teže. Da li vam se čini da smo sada malo bliže ropstvu?

Kada smo shvatili šta je, u stvari, dugovanje onda lakše razumemo element koji nas primorava da prihvatimo naše ekonomsko ropstvo. Međutim, u ovoj jednačini pojavljuje se još jedna nepoznata, a to su banke. Ako banka ima za interes da naplati svoja dugovanja kako je u njenom interesu da postoji 40-očasovno nedeljno radno vreme? Uostalom, istraživanja sprovedena na ovu temu kažu da kancelarijski radnik koji radi 8 sati dnevno, ima efektivnih svega 3 sata u toku radnog vremena. Izveštaj još tvrdi da je profit povećan (najviši u poslednjih 86 godina), ali da su plate smanjene.

Ako je profit povećan, zašto sa njime ne rastu i plate?

Odgovor na ovo pitanje nas dovodi do potrošnje….

Konzumerizam

U rečnicima je konzumerizam definisan kao uverenje da je dobro da ljudi troše mnogo novca na robu i usluge. U nekom momentu je ovo možda zvučalo tačno i bilo vrlo primenljivo, ali u trenutnom kapitalističkom sistemu i sa visokim troškovima života, potrošači su počeli da osećaju negativne posledice, kroz povećanje duga i inflacije.

Što više kupujemo, više hranimo korporacije i banke zbog čega ekspresno postajemo ekonomski robovi.

Posle industrijske revolucije, koja je za cilj imala da rastereti fizičkog čoveka, ljudi sve više troše novac na beznačajne kupovine. Ovakav stav hrani korporacije koje nam uzvraćaju reklamama, hraneći tako naše duše. Psihološke insinuacije su zasađene u društvenu podsvest, koje na kraju dovode do određenih navika i verovanja.

Kupi sada plati kasnije

Kompanija General Motors je započela ovaj trend još 1919. godine, po osnivanju. Počeli su da promovišu davanje kredita ljudima koji kupuju automobile. Amerikanci su posle toga počeli da primenjuju nove kreditne navike na sve.

U korak sa Džounsisima

Zvuči kao preteča planetarno najpoznatijeg rijalitija. Početak američke potrošačke kulture se smatra uvođenje GM-ove godišnje promene automobilskih modela. Ljudi su želeli da imaju najnoviji model, pa se ideja brzo proširila. Većina nas je upoznata sa ovim načinom razmišljanja. Umesto da koristimo stari toster koji smo pronašli na tavanu, mi ćemo radije kupiti novi, retro model.

Depresija i rat

Ratni sukobi su proizveli depresiju, a proizvođači su obećali kupcima da će roba popuniti rafove čim se rat završi. Rezultat toga je da su potrošači bili spremni da troše svoj novac odmah posle završetka rata.

Dopuni se

Kreditne kartice su prvi put promovisane kroz Diners Club i mogućnost da vam je plaćanje dostupno uvek i svuda. Nisu reklamirane kao potrošnja novca, već kao ušteda vremena.

Veće je bolje

70.-ih godina kompanije počinju da šalju kreditne kartice i onima koji ih nisu tražili. Dok u glavama Amerikanaca raste ideja da je veće bolje, bum kreditnim karticama stavlja jagodu na vrh ove torte. Sada ljudi imaju i način kako da dođu do ekstravagantnih stvari, iako ih te egzibicije stavljaju u kolosalne dugove. Uskoro je morao da reaguje i Kongres, zabranjujući bankama da kartice šalju ljudima koji ih nikad nisu tražili. Razlog: nagomilane dugove je nemoguće naplatiti, a i preti kolaps novčanog sistema.

Možete manipulisati potrošačevim željama koji će zbog toga kupovati vaše proizvode. Sve je to igra.

Iako radnici širom planete žive u uverenju da je 40-očasovno radno vreme njihova zaštita od eksploatisanja, istina je sasvim drugačija. Ovakvo radno vreme je krajnji alat za korporacije da podrže potrošačku kulturu. U trenutnim uslovima rada, ljudi su primorani da grade svoj život u večernjim satima i tokom slobodnih dana. Dolazi do toga da su odlučniji da troše novac na zabavu ili pogodnosti, jer retko imaju slobodno vreme. Kada imamo slobodnog vremena, uglavnom izbegavamo aktivnosti koje su besplatne- trčanje, vožnja biciklom, meditacija, čitanje- jer oduzimaju previše vremena. Pa ne ostaje dovoljno za kupovinu.

Savršeni potrošač radi puno radno vreme, zarađuje dosta novca i aktivno i redovno ga troši svakog meseca.

Čak i oni koji ne zarađuju mnogo, trude se da isprate trendove potrošačkog društva te troše novac na nepotrebne stvari- kafa iz Starbaksa, burger iz Meka. Iz koje god perspektive da pogledate, postali smo nezadovoljno i bezumno društvo u kojem se radi mnogo – za malo novca. Kupujemo glupe stvari za nekoliko trenutaka sreće. Osećamo potrebu da držimo korak sa hirovima ili da ispunimo dečiju viziju kako život odraslih treba da izgleda. Krijemo svoje nesigurnosti da bismo izbegli probleme, a psihološke potrebe se zamenjuju materijalnim stvarima. Držeći društvo sa ograničenjem slobodnog vremena, ono će platiti više za komfor i udobnost. Naše društvo je pretvoreno u idustriju koja počiva na ekonomskom ropstvu, a konzumerizam je ključni faktor.

A  potrošači su jedini koji oblikuju konzumerizam….